Sifet Kukuruz, pomoćnik ministra u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Vlade Kantona Sarajevo, nedavno je na svom Facebook profilu nabrojao 16 činjenica kojih bi trebali biti svjesni svi neprijatelje Bosne i Hercegovine u slučaju da se Bošnjacima i drugim patriotama nametne rat.

1. Žive su generacije patriota koje imaju iskustvo ratovanja. To su ljudi koji se znaju vojnički ponašati na borbenom položaju, izvojevali su mnoge pobjede, znaju rukovati puškom, osjetili su zvuk granate, a preživjeli su brojne bezuspješne napade neprijateljske artiljerije i pješadije;

2. Bošnjaci nikada nisu imali, a i danas nemaju alternativu. Oni nemaju rezervnu domovinu. Bošnjaci su svjesni da je njihov opstanak vezan za Boga i državu Bosnu. Oni će se za Bosnu boriti s ljubavlju i dubokim uvjerenjem, a ne radi realizacije tuđih političkih projekata i ciljeva. Historija svjedoči da se takav rat nikada ne gubi;

3. Demografske promjene nakon rata ukazuju da je veliki dio mlade populacije, a koja bi u slučaju rata podlijegala vojnoj obavezi, napustila BiH. Ipak Bošnjaci su najbrojniji narod u BiH i vjerovatno bi se ovaj faktor na njih najmanje odrazio. Postoje zasigurno i brojne patriote širom svijeta koje bi se vratile u Bosnu da brane svoju domovinu;

4. BiH je međunarodno priznata kao suverena, samostalna i nezavisna država i kao takva postoji već skoro 30 godina. Ne postoje dileme kao 1992. godine kada je međunarodna zajednica zahtijevala provođenje referenduma na osnovu kojeg bi država BiH ostvarila međunarodno priznanje. Svaki napad ili podrška izvana predstavljala bi čin agresije na suverenu državu BiH. Bez podrške izvana, dušmani Bosne izunutra nemaju nikakve šanse za uspjeh, jer ljubav prema Bosni jača je od mržnje prema njoj;

5. Ako bi se rat nametnuo onda to ne bi bio novi rat, nego samo nastavak rata započetog 1992. godine, a njegov pravni karakter je već utvrđen presudama Međunarodnog suda u Hagu. To bi automatski značilo da se radi o nastavku agresije na državu BiH što međunarodnu zajednicu obavezuje da djeluje prema Povelji UN-a;

6. Međunarodna zajednica ne bi mogla kalkulisati kao 1992. godine i jednostavno zatvarati oči u slučaju eventualnog ponovnog sudjelovanja susjednih država u agresorskom ratu ili pružanja pomoći nelojalnim vojnim grupama u BiH. Danas su na raspolaganju visokosofisticirane tehnologije koje omogućavaju da se svaki pokret na terenu zadokumentuje, pa tako i svaki eventualni prelazak granice BiH iz susjednih država;

7. Međunarodna zajednica već nosi hipoteku odgovornosti zbog činjenice da nije spriječila agresiju na BiH i zločin genocida. Pod pritiskom svjetske i evropske demokratske javnosti međunarodna zajednica se ne bi mogla ponovo ponašati na isti način;

8. Danas bi se rat vodio protiv onih koji su već presuđeni za agresiju, ali i zločin genocida. Takve oružane formacije, osim što ne bi uživale legalitet, ne bi mogle sebi osigurati bilo kakav međunarodni legitmitet;

9. Postoje fabrike namjenske industrije koje su u rukama patriotski orjentisanih snaga. Na početku rata patriote su od dušmana morale oružje prvo otimati, a onda koristiti protiv neprijatelja;

10. Neprijatelj više nije ukopan i raspoređen na brdima oko bosanskih gradova kao 1992. godine. Na početku rata neprijatelj je već bio raspoređen i ukopan na borbenim položajima sa precizno označenim ciljevima;

11. Nelojalne i pobunjene snage ne posjeduju ni približno vojnu moć kojom su raspolagale 1992. godine. Nema oklopnih transportera, tenkova, vojnog kadra, avijacije, niti teškog naoružanja koje je 1992.godine JNA predala neprijatelju. Međunarodni krivični sud u Hagu je zvanično utvrdio da je VRS od JNA naslijedila “značajne količine oružja i opreme, uključujući 300 tenkova, 800 oklopnih transportera i preko 800 komada teške ariteljerije”. Ništa od toga pobunjene snage danas ne bi imale na raspolaganju;

12. Na početku rata ili preciznije kazano prije početka rata, BiH je već bila okupirana. Nakon prethodno tiho izvršene okupacije, 1992. godine samo se pristupilo ubijanju, progonu, etničkom čišćenju, ratnim zločinima i genocidu na faktički već okupiranoj teritoriji. Takvih okupranih teritorija danas ne bi bilo;

13. Postoje bosanski Srbi i bosanski Hrvati koji su spremni da se, zajedno sa Bošnjacima, ponovo bore za državu BiH. Oni su uvidjeli pogubnost i sav besmisao velikodržavnih projekata susjednih država i sigurno ne bi ginuli za velikodržavne projekte koji su već doživjeli poraz i koji su kao udruženi zločinački poduhvati međunarodno osuđeni;

14. Postoji neprocjenjiv ljudski, politički, ekonomski, diplomatski i svaki drugi potencijal bh dijaspore. To je patriotska snaga koja bi vrlo brzo evropskoj i svjetskoj javnosti prezentovala dešavanja u BiH, što bi međunarodnu zajednicu prisililo na konkretnu akciju;

Radi se o etabliranoj, dobro organizovanoj i institucionaliziranoj bh dijaspori koja bi imala neprocjenjiv značaj za odbranu BiH. Ne radi se više o dijaspori koju predstavljaju izbjeglice i protjerana lica čija glavna preokupacija je rješavanje vlastite egzistencije. Rat za BiH bi se sada istom žestinom vodio i na međunarodnoj političkoj sceni.

15. Postoje u svijetu prijateljske države koje su danas mnogo jače i stabilnije nego 1992. godine. Ovo se prije svega odnosi na Tursku kao članicu NATO saveza, a čija vojna snaga je u konstantnom razvoju i usponu. Turska vojna industrija značajno oblikuje svjetske i evropske odnose. Turska je više puta iskazala politički stav da ne bi mirno posmatrala agresiju na državu BiH i mogući ponovni genocid nad bošnjačkim narodom;

16. Predsjednik SAD kao najveće svjetske sile danas je čovjek koji ima jasnu predstavu o stanju na Balkanu, a posebno u BiH. Njegovoj administraciji ne bi trebalo kao 1992-1995. godine objašnjavati ko je žrtva, a ko agresor. Američki predsjednik Joe Biden je među prvima, evropskoj i svjetskoj javnosti jasno i glasno objašnjavao prirodu rata u BiH.

Kako dodaje, kada bi svijet i ostao nijem na dešavanja u BiH i kada bi se ponovile blokade u Vijeću sigurnosti UN-a, kroz (zlo)upotrebu mehanizma veta od Rusije i Kine, to zasigurno ne bi bitno utjecalo na stanje na terenu.Takva praksa je bila i u periodu 1992-1995. godina, ali to nije odredilo i spriječilo uspjeh Armije RBiH.

„Oni koji ne žele BiH su uplašeni. Svjesni su da se njihovim snovima bliži kraj. Znaju da ne mogu i da neće uspjeti. Osim međunarodnog prava, protiv sebe imaju hrabre bosanske sinove, a to je dovoljno za njihov poraz. Kada bi svoje nedjelo mogli sprovesti u djelo, sigurno je da to ne bi odlagali za šest mjeseci. Ne bi “časa časili” nego bi odmah na Bosnu nasrnuli. Strah je u njihovim srcima, a srce bosansko je ko stijena“, poruka je Sifeta Kukuruza objavljena na Facebooku.

Na samom kraju je naglasio: „Bošnjaci i druge patriote, nemojte se plašiti, pozivajte miru i radite za mir, ali spavajte s jednim okom otvorenim.“